Vukovarska Golubica

Array 1.Prva strana

 

2. Da pobunjeni Srbi nisu pristali na mirnu reintegraciju, bila bi pokrenuta 'Vukovarska golubica'
Autor DAVOR IVANKOVIĆ

Nakon završetka oslobodilačkih vojnih operacija HV-a u Hrvatskoj i BiH, u ljeto 1995., državni i vojni vrh Hrvatske počeo je pripreme za novu

 

, veliku vojnu operaciju oslobađanja preostalog okupiranog dijela Podunavlja. Operacija je dobila kodno ime "Vukovarska golubica", a ime je dao predsjednik Tuđman. Osnovani su združeni stožeri u koje su pozvani časnici koji su se najviše dokazali u Bljesku i Oluji. Počele su dobro skrivene pripreme i simulacije bitaka, a računalo se da će u akciju krenuti između 30 i 50 tisuća vrhunskih vojnika iz pet gardijskih brigada. Istodobno su u Daytonu, na marginama traženja rješenja za BiH, počeli dogovori o mirnoj reintegraciji Podunavlja. Međunarodna zajednica bila je, naime, zabrinuta znajući da će Hrvati brzo krenuti u vojnu operaciju oslobađanja, što bi rezultiralo novom izbjegličkom krizom i poljuljalo režim Slobodana Miloševića. Počeli su višemjesečni pregovori hrvatske vlasti i vlasti pobunjenih Srba, a rezultat toga bilo je potpisivanje Erdutskog sporazuma 12. studenoga 1995. Uime RH potpisao ga je Hrvoje Šarinić, uime pobunjenih Srba Milan Milanović. Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo je prijelaznu upravu na čelo koje dolazi vješti Jacques Paul Klein. Sporazumom je dogovorena mirna reintegracija Vukovara i Baranje, dovršena 15. siječnja 1998.

S obje strane bilo je dosta otpora mirnom rješenju. Hrvati su bili raspoloženi vojnički osloboditi simbol Domovinskog rata, Vukovar, a uznemireni Srbi predlagali su čak i kolektivno iseljavanje. Predsjednik Tuđman poslije je, u lipnju 1997., pri polasku vlaka u Vukovar, objasnio zašto se Hrvatska opredijelila za miroljubivo rješenje: "ne zbog preporuke europskih i svjetskih sila, nego i zbog hrvatskih nacionalnih interesa, da nemamo više žrtava i razaranja, da dokažemo svijetu... da nam nije do toga da svi Srbi napuste Hrvatsku, već da u Hrvatskoj ostanu oni koji žele priznati je kao svoju domovinu...".

Da pobunjeni Srbi nisu pristali na mir, "povijesna pobjeda" bila bi okrunjena "najblistavijom vojnom akcijom hrvatske vojske u povijesti", kako Večernjaku sada objašnjava jedan od časnika koji su pripremali planove završne operacije. Mjesecima su do potankosti slagani planovi. Hrvatske bespilotne letjelice u međuvremenu su snimale svaki metar Baranje i Podunavlja, uključujući i teritorij Vojvodine i Srijema, gdje su bile raspoređene snage novosadskog korpusa JA. Snage pobunjenih Srba bile su dobro ukopane, zaštićene minskim poljima. Stožer HV-a pripremao je veliko iznenađenje neprijatelju napad su trebali odlučiti u kratkom vremenu prekaljeni hrvatski ratnici. Nova taktika nazvana je "vatreni kanali", a potom preimenovana u "vatrene kočije" u čast Slavoncima. Naziv simbolizira sliku koju bi stvorila masovna uporaba topništva i raketnih jedinica koje bi postupno spaljivale pomno određene kanale u koje bi se onda slijevale oklopne jedinice i gardisti iz pet brigada.

"Cilj i zapovijed bili su munjevito do Dunava, vatrenim kočijama zauzeti kompletan prostor Dunava", kaže naš sugovornik. "Golubica" je trebala rezultirati prodorom kroz obranu neprijatelja, kroz Baranju bi tekla tri "vatrena kanala", a kroz vukovarsko područje četiri. Tim klinovima pobunjeničke snage bile bi raskoljene, uz istodobno uništavanje zapovjednih centara i fortifikacija naletima borbenih Mi-24 helikoptera. Helikopterskim desantima dostavljala bi se logistika jedinicama koje bi izbile na Dunav. "Neprijatelju bi preostala samo predaja", kaže taj visoki časnik HV-a. "Vukovarska golubica" trebala je trajati maksimalno tri dana.

U pričuvi je bilo raspoređeno još oko 100.000 vojnika, za slučaj aktiviranja vojske Jugoslavije. Procjene govore da u tako planiranoj i munjevitoj akciji ne bi bilo velikih gubitaka. Posebno su uvježbavani načini borbe u naseljenom mjestu. Operacija "Vukovarska golubica" ("Feniks", "Grom" i sl. bili su nazivi dijelova operacije) zamišljena je kao munjevita stoga što je cilj bio sačuvati barem ono što je ostalo od Vukovara. "S vojničke strane, jer gotovo 200.000 motiviranih hrvatskih vojnika nitko ne bi mogao zaustaviti, bilo nam je žao što je akcija završila u arhivi zato što bismo tako utišali našu vojničku savjest zbog Vukovara, a neprijateljima pokazali da pobjede u Bljesku i Oluji nisu bile slučajne...", završava naš sugovornik. (951)

 

 

 

3. Što je general Klein rekao Vojnoviću? (956)

 

4. "Išli smo na mirno rješenje i zato da dokažemo kako želimo da ostanu svi Srbi koji priznaju Hrvatsku kao svoju domovinu" (952)

 

5. [O JEDNOM GRADU I NJEGOVIM LJUDIMA]

Vukovar, mitsko mjesto
Autor Milan Jajčinović
      
I četrnaest godina pošto su ga gotovo ubili o Vukovaru se uglavnom može govoriti emocionalno. Od prijeratna panonskoga grada koji živi svojim opuštenim ravničarskim ritmom, postao je mjestom na kojem se branila Hrvatska. Kad su u srijemsku ravnicu počeli pristizati tenkovi posipani cvijećem, i jugo-oficiri, i oni koji su tenkove ispraćali cvijećem, bili su uvjereni da će "sve biti brzo gotovo". Ni branitelji u tenisicama voljni braniti grad nisu slutili da će baš Vukovar postati simbolom hrvatskog otpora, Hrvatska u malom. U vukovarsku obranu združilo se "sve što je disalo hrvatski". S ushitom i strepnjom slušalo se vijesti iz Vukovara. S Vukovarom se nadala, strepila i patila cijela Hrvatska. I upamtila glas Siniše Glavaševića, koji turobno priopćava svakodnevne vukovarske bilance užasa. Prkos, hrabrost i ratničko umijeće koje su pokazali branitelji Vukovara bili su izravan udar na taštinu generala uvjerenih da će njihove "čelične nemani" Vukovar pregaziti za jedan dan. Bez tog sumanuta samoljublja jugo-generala, njihove žudnje za destrukcijom i želje za osvetom es-em-be hordi, Vukovar se jednostavno moglo zaobići. Bilo bi to vojno i geostrateški logično. Ali neočekivan vukovarski otpor i patriotizam koji ga je pratio pobudili su njihovu dodatnu okrutnost i mržnju.

U ideji zatiranja Vukovara i "njegovih U#####a" slagali su se i velikosrpski političari i Generalštab JNA, i uniformirani koji su opsjedali grad, jednako kao i oni kojima je zapovijedao osion i napuhan major JNA, Veselin Šljivančanin, i četnički dobrovoljci Vuka Draškovića i Vojislava Šešelja te domaći "teritorijalci". Svi su bili voljni ratovati za novu Jugoslaviju, odnosno Veliku Srbiju. Pomiješanost crvenih petokraka i četničkih kokardi na položajima oko Vukovara svjedočila je i o njihovoj jedinstvenoj žudnji za osvetom i o ideološkom srastanju vojnog marksizma i čaršijskog fašizma. Destruktivnost i nekrofiliju ideološki sraslih napadačkih hordi Vukovarci su doživljavali svakodnevno.

No njihov je mahnit vrhunac bio kada je izranjavani grad pao, a osvetnici ispod crnog barjaka s mrtvačkom glavom kanibalski slavili, pjevajući: "Druže Slobo, šalji nam salate / bit će mesa, klat ćemo Hrvate". Pa su jedni i odvedeni na Ovčaru i poklani, drugi završili u vojvođanskim logorima, a treći protjerani da bi grad postao "etnički čist". Tada je svakome osim "međunarodnim čimbenicima" bilo jasno da Beograd nije počeo rat ni zbog komunizma ni zbog jugoslavenstva, nego radi stvaranja etnički jednorodne srpske države.

Pad Vukovara nije prouzročio samo novi i opći hrvatski nespokoj. On je stvorio i nove hrvatske sumnje, diobe i dešperacije. KOS je pad Vukovara iskoristio za svoju propagandu, pa se "za izdaju" osumnjičilo čak i legendarnog vukovarskog zapovjednika Milu Dedakovića Jastreba, a politički vrh s predsjednikom Tuđmanom sumnjičilo da "nisu htjeli braniti Vukovar", da su ga "prodali za hrvatsko priznanje". Vukovarska je epopeja od pojedinačne more i tragedije njegovih prognanih stanovnika, zbog te propagande, postala još osjetljivijom unutarnjom nacionalnom ranom. I o tim vukovarskim ranama i o slavi njegovih ratnika ostalo je zapravo malo. Osim sjećanja i "modrica na duši", samo nešto angažiranog rocka, nešto tamburica, transparenti s Vukovarom kao dijelom navijačke rodoljubne ikonografije..., i to je gotovo sve.

No ostat će povijesna činjenica da je Vukovar prije četrnaest godina bio hrvatski grudobran bez čijega otpora ne bi bilo ni Hrvatske. Zbog toga je herojstva Vukovar postao mitskim mjestom, legendarnim gradom koji će u zajedničkom nacionalnom pamćenju ostati kao novi Siget. (950-)

 

6. Vukovarski Vremenoplov - dio 1 (prvi dio...)

 

7. Vukovarski Vremenoplov - dio 2 ( 940, 941)

 

8. Vukovarski Vremenoplov - dio 3 (942,945)

 

9. Vukovarski Vremenoplov - dio 4 (946)

 

10. Vukovarski Vremenoplov - dio 5 (i ovako, nažalost, danas završava, op.a) (949)

 

11. Vukovarska bitka bila je najdulja i najkrvavija u Domovinskom ratu, a početne položaje agresor je utvrđivao još od proljeća

TRI MJESECA HEROJSTVA (957)

 

12. TRI MJESECA HEROJSTVA - drugi dio

VUKOVARSKA BITKA od 25. kolovoza do 18. studenoga 1991.
Tri mjeseca herojstva
Autor Zvonimir Despot

Srbijanska agresija na Hrvatsku, i to na vukovarsko područje, počela je pola godine prije pada Vukovara. Dogodilo se to 2. svibnja 1991. kada su srpske paravojne postrojbe masakrirale hrvatske policajce u Borovu Selu.

Tisuću dragovoljaca
Srbijanske su postrojbe zauzimale mjesto po mjestu, da bi u kolovozu JNA uokolo Vukovara već imala oko 600 tenkova i oklopnih transportera, zrakoplove, a onda i oko 50.000 pješaka koji su bili naoružani do zuba.  Nasuprot toj vojnoj sili, u vukovarskoj je obrani bilo od 700 do 800 pripadnika Zbora narodne garde te još oko 1000 dragovoljaca koji su bili skromno naoružani. Imali su automatske ili poluautomatske puške, nekoliko strojnica i topova, ograničen broj protuoklopnih sredstava, nešto veći broj mina te male zalihe streljiva.
Kako se oko Vukovara sve više zatvarao obruč, dodatna opskrba obrane bila je moguća samo vojnim probojima. Opskrba oružjem, hranom i sanitetskim materijalom odvijala se neko vrijeme uskim koridorom kroz kukuruzište kraj sela Marinaca i Bogdanovaca.

Izgledi - dva dana
U takvoj situaciji vojne su procjene govorile da će obrana Vukovara izdržati samo dva dana. JNA je pak svoje snage podijelila na dvije operativne grupe. Operativna grupa "Jug" dobila je zadaću zauzimanja Vukovara, a njezina glavna jedinica bila je Gardijska motorizirana brigada Saveznoga sekretarijata za narodnu obranu, a uz nju su, uz još neke jedinice, bili i pripadnici Teritorijalne obrane te srpske dobrovoljačke postrojbe i lokalni pobunjenici. Operativnu grupu "Sjever" vodio je Novosadski korpus koji je trebao napasti sjeverni dio obrane Vukovara i Borovo Naselje te izvesti djelatnu obranu prema Osijeku.
Kao dan početka bitke za Vukovar, koja je bila najdulja i najkrvavija u Domovinskom ratu, uzima se 25. kolovoza kada je srpska vojska, nakon topničke i zračne pripreme, krenula u opći tenkovsko-pješački napad. Najžešći pokušaj proboja u grad počeo je 14. rujna, ali u sedam idućih dana srpska je vojska doživjela teške gubitke i poraze, posebice na Trpinjskoj cesti koja je prozvana "grobljem tenkova".
Tada JNA mijenja taktiku. Umjesto frontalnog napada, Vukovar je od tada svakog dana bio izložen neprekidnu topničkom razaranju i bombardiranju iz zrakoplova, a pokušaji proboja u grad usredotočili su se na pojedine točke.

8000 granata dnevno
Pad Marinaca 1. listopada još je više učvrstio srpski obruč oko Vukovara. Na položaje obrane i grada u danu je padalo i do 8000 granata, raketa i avionskih bombi! Bogdanovci, koji su jedini uz Vukovar odolijevali srpskoj vojsci, pali su 11. studenoga. U posljednjim danima obrana je presječena na dva mjesta: od Lušca prema Dunavu i koritom rijeke Vuke prema središtu grada. Ostavši bez ijednoga protuoklopnog punjenja, branitelji Vukovara podijelili su se u manje skupine i probili u smjeru zapada. Dio branitelja na Mitnici i u Borovu Naselju ostao je u potpunu obruču i bez streljiva te su zarobljeni zajedno s civilnim stanovništvom 18.11. 1991., na dan kad je srpska razularena vojska ušla u grad i tako slomila i zadnji otpor.
Trećina vukovarskih branitelja uspjela se u manjim skupinama probiti iz Vukovara, oko 500 do 600 ih je poginulo, a ostali su zarobljeni ili ranjeni. S druge strane, tako skromna obrana, koja je odolijevala gotovo tri mjeseca, nanijela je srpskom okupatoru neviđene gubitke. Srbima je uništeno više od 300 tenkova i oklopnih transportera, oboreno je oko 25 zrakoplova, poginulo im je od pet do sedam tisuća ljudi, a još od 20 do 30 tisuća ih je ranjeno.
 Na hrvatskoj strani poginulo je oko 1700 ljudi, od toga 1100 civila, bilo je više od četiri tisuće  ranjenih, od tri do pet tisuća zarobljenih, više od tisuću nestalih (vojnika i civila) i tisuće prognanih.  Još oko 400 ljudi poginulo je u pomaganju obrane grada izvan njegova obruča.
No vukovarska tragedija nije završena padom grada. Počela je njezina druga faza. Nasuprot svim međunarodnim normama i postignutim dogovorima s Međunarodnim Crvenim križem i europskim promatračima, srpska razularena vojska počinje s neviđenim zločinima i torturom nad civilnim stanovništvom, zarobljenicima i ranjenicima.

5000 u logorima
Tako je nekoliko stotina civila i ranjenika iz bolnice odvedeno i smaknuto. Više od pet tisuća osoba odvedeno je u logore u Srbiji, a nekoliko tisuća prognanika iz vukovarske općine živi organizirano ili privatno razasuto po Hrvatskoj i inozemstvu.
Grad je pak gotovo sravnjen sa zemljom. Uništeni su svi njegovi prepoznatljivi dijelovi, osim vodotornja koji je odolio svim mogućim projektilima. Sve se to dogodilo unatoč vidljivo označenim spomenicima kulture prema međunarodnim normama, a isto se dogodilo i s vukovarskom bolnicom koja je također bila i te kako vidno označena.

 

13. TRI MJESECA HEROJSTVA - treći dio

Branko Borković - Mladi Jastreb, nakon Tomislava Merčepa i Mile Dedakovića, posljednji zapovjednik obrane (960)

 

14. TRI MJESECA HEROJSTVA - četvrti dio

Analize pobile tvrdnje o "prodaji" (961)

 

15. Branitelji Vukovara u tvornici Borovo izrađivali su improvizirano oružje, pa i prave minobacače, a snalazili su se i na gotovo nemoguće načine

ORUŽJE SMO KUPOVALI OD SRBA - prvi dio (999)

 

16. Branitelji Vukovara u tvornici Borovo izrađivali su improvizirano oružje, pa i prave minobacače, a snalazili su se i na gotovo nemoguće načine

ORUŽJE SMO KUPOVALI OD SRBA - drugi dio (2000)

 

16. Branitelji Vukovara u tvornici Borovo izrađivali su improvizirano oružje, pa i prave minobacače, a snalazili su se i na gotovo nemoguće načine

ORUŽJE SMO KUPOVALI OD SRBA - treći dio (966)

 

17. Branitelji Vukovara u tvornici Borovo izrađivali su improvizirano oružje, pa i prave minobacače, a snalazili su se i na gotovo nemoguće načine

ORUŽJE SMO KUPOVALI OD SRBA - četvrti dio (2001)

 

18. Branitelji Vukovara u tvornici Borovo izrađivali su improvizirano oružje, pa i prave minobacače, a snalazili su se i na gotovo nemoguće načine

ORUŽJE SMO KUPOVALI OD SRBA - peti dio (965)

 

19. SJEĆANJE Djevojčica s BBC-jeve slike Željka Jurić objavila je zbirku poezije o paklu Vukovara

SLIKE UŽASA IZ KOLONE SMRTI PRATE ME I DANAS - prvi dio (2002)

 

20. SLIKE UŽASA IZ KOLONE SMRTI PRATE ME I DANAS - drugi dio (2003)

 

21. SLIKE UŽASA IZ KOLONE SMRTI PRATE ME I DANAS - treći dio

Slika Željke snimljena 1991. godine postala je sinonim stradanja Vukovara (972)

 

 

22. SLIKE UŽASA IZ KOLONE SMRTI PRATE ME I DANAS - četvrti dio

[Željka 11.2005]
Svoja sjećanja na smrt i razaranja u Vukovaru Željka je zapisala u knjizi pjesama (969)

 

23. SLIKE UŽASA IZ KOLONE SMRTI PRATE ME I DANAS - peti dio

Razočaranje (973)

 

24. ALENKA MIRKOVIĆ: Glasom protiv topova

Agresija na Vukovar zatekla je mladu Alenku Mirković na mjestu novinarke Hrvatskog Radija Vukovar, kamo je netom prešla s radnog mjesta učiteljice u školi. Dramatične mjesece opsade, sve do proboja iz vukovara pred sam pad grada, potresno je opisala u svojoj knjizi objavljenoj 1997. godine


PROLJEĆE 1990
Jedan dio mozga govorio mi je da je to predizborno ludovanje baš kao i ono HDZ-ovsko prošle nedjelje, no drugi je slao signale kako nešto ipak nije u redu. (...) Vikali su "Ovo je Srbija". (...) Koja Srbija u Vukovaru za Boga miloga? Što to ovi rade...?

SVIBANJ 1991
Borovo Selo bilo je vrhunac. (...) U noći s drugog na treći svibnja ljudi iz HDZ-a su provalili u prostorije u Radničkom domu i preuzeli Radio. (...) Hrvatski Radio  Vukovar dobio je novog direktora, Zdravka Šeremeta, te dvojicu urednika - Sinišu Glavaševića za urednika radija, a Josipa Esterajhera za glavnog i odgovornog urednika radija i novina. Svima je laknulo. Ili, gotovo svima.

KOLOVOZ 1991
U izlogu sam ugledala naslovnicu Slobodnog tjednika s Merčepovom slikom i bombastičnom naslovu o tome kako je ukrao desetke tisuća maraka. (...) Kome je sada do takvih senzacija? Tko misli da treba napadati Merčepa u trenutku kada jedino on ima petlje organizirati stanovništvo Vukovara kako bi pružili otpor četnicima i JNA?

RUJAN 1991
Najradije smo nazvali dvojicu zapovjednika: Blagu Zadru i Ivana Šoljića - Velikog Joea. Zadro je bio neumoran i činilo se da ništa nije moglo pokvariti njegov optimizam i dobro raspoloženje.
                                                                                            *
Doktor Njavro sjajno je djelovao na ljude. Uvijek miran i nasmijan (...) Jednom sam ga upitala odakle mu toliko energija i optimizam: "Ma, sve će proći, moja Alenka. Sve će bit dobro. Dat će Bog..."
Doktorica Bosanac podsjećala me na lopticu u fliperu. Onako sitna i okrugla, stalno je jurcala amo-tamo po bolnici. Posljedice te jurnjave ogledale su se na njezinu licu: bilo je sve blijeđe, sve žuće i sve naboranije.. (...)
Moj miljenik ipak je glavna sestra, teta Biba Kolestar. (...) Glasno, kratko i jasno je uredovala po prijemnom hodniku a zatim jurila u hodnik s ranjenicima.
                                                                                            *
Strani novinari počeli su u Vukovar dolaziti još u kolovozu (...) Josip, lupež, dvojicu je Španjolaca odmah skužio. I onako kao usput pitao što oni misle o hrvatskoj borbi za neovisnost. Ispalo je da je Katalonac sa cijelom stvati naprosto oduševljen, dok je mladić iz Madrida samo promrmljao nešto o mirnom rješavanju sukoba i odjednom mu se jako žurilo.

LISTOPAD 1991
Od pojačanja u ljudstvu stigla nam je, dan ili dva prije zatvaranja obruča, samoinicijativno, tek grupa HOS-ovaca iz Zagreba, a i oko toga su se vodile velike rasprave. Nisam znala ni što je HOS, ni tko je Paraga, ni zašto se tolika prašina diže oko dolaska jedne postrojbe od pedesetak ljudi kada se znalo kako bi nam dobrodošlo i nekoliko, pa bile one sastavljene i od samih crnih vragova...
                                                                                            *
Prokužili smo Jastreba. (...) Kad smo čuli da se zove Mile silno smo se razveselili jer je upravo odgovaralo njegovu izgledu "lepog pa debelog" brkatog Slavonca. Zapovjednik je bio naša velika simpatija.
                                                                                            *
Počeli su nam "rezati" izvješća. (...) Josip je razgovarao s Ivankom Lučev (...) Na kraju ju je poslao doslovce u materinu i spustio slušalicu. (...) Siniša je u sekundi shvatio kamo bi nas ovo moglo odvesti: "Nismo mi tu ni zbog nas, ni zbog Lučevice, ni zbog Bakarića! Mi smo tu zbog ovih ljudi po podrumima! Oni nas slušaju, cijela Hrvatska nas sluša, navečer nas slušaju i po Njemačkoj i bogzna gdje sve još! Kako ćete im objasniti zašto se ne javljamo?"
                                                                                            *
Za susjednim stolom sjedio je krupni gardist i plakao kao dijete(...): "Sve su nas ostavili! Niko nama neće doć pomoć! Ostavit će nas da tu skapamo ko psi! Sve će nas poubijat jebo im ja mater! Prodali su nas cigani, ko stoku su nas prodali..."
                                                                                            *
Počela je era Mladog Jastreba. Dok sam ga promatrala (...) po prvi put sam pomislila da je Zagreb doista digao ruke od nas. (...) Problem su bile njegove godine. (...) Mogao je imati najviše tridesetak godina a na njegova leđa upravo je palo 15-ak tisuca ljudi, od čega dvije tisuće djece u skloništima...

STUDENI 1991
Naravno da sam smrdjela. Bila sam prljava ko svinja. Bilo mi je teško sjetiti se kada sam se poslijednji put okupala, a već više od mjesec dana nosila sam istu odjeću.
                                                                                            *
Pomirili smo se s činjenicom da ćemo najvjerovatnije svi izginuti braneći grad, a ta nam se pomisao još uvijek činila manje strašnom od pomisli da bismo (...) mogli živi dospjeti četnicima u ruke.
                                                                                            *
Išli smo beskrajnim poljima kukuruza. (...) Vukovar je izgledao kao da svi vrazi divljaju u njemu: užarena udaljena toča koja se raspadala pod tutnjavom i pucnjavom.
                                                                                            *
Mjesta u vinkovačkom hotelu nije bilo, a u podrumu sam se mogla smjestiti samo na nosila u sobi TV ekipe. Melinda Kurilj ponudila mi je svoju sobu (...). Zaspala sam i prije nego li mi je glava dodirnula jastuk. Bilo je gotovo. Za mene je rat završio i ja sam ga izgubila. Bilo je lijepo zaspati i ne znati više ništa...


Antun Šoljan
VUKOVARSKI ARZUHAL

Miroljubiv čovjek sam,
a pomalo več i star,
al vam velim, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Satrli ste cijeli grad,
napravili ste grdan kvar,
stoga vam kažem, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Da u mojoj kući gost
hoće biti gospodar -
ne ide to, gospodo
platit ćete Vukovar.

Što ste htjeli, zlo ste htjeli,
i bit neće nikadar -
zapamtite, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Dugo će još Dunav teći,
platit će se svaka stvar -
ja vam jamčim, gospodo,
platit ćete Vukovar. (974)

 

25. Te 1991. imali smo samo nekoliko prijatelja u svijetu
Uloga velesila: Malo dobrih ljudi

Guerniki, Coventryju i Staljingradu svijet sada može dodati Vukovar i Dubrovnik. Europa misli da je napokon zaboravila užase totalnog rata iz 1945. godine. Fotografija žrtava rata otkriva mnogo okrutniju istinu. Gledati nepokopana tijela na slici koja su posljedica opsade grada Vukovara u Hrvatskoj koja krvari, znači uvidjeti potrebu da svijet nešto učini." Izvadak je to iz uredničkog komentara New York Timesa koji je objavljen poslijeokupacije Vukovara. Poruka mu je bila jasna: Hrvatska krvari, a svijet šuti!

Čelična lady
Tako je i bilo. Te 1991. godine Hrvatska je u svijetu imala vrlo malo prijatelja na utjecajnim političkim položajima. Uz Hrvatsku su odmah zdušno stali pokojni papa Ivana Pavao II. te austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock, a od kolovoza te godine hrvatski su zagovornici postali i njemački kancelar Helmut Kohl te njegov ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher. Njih su dvojica bili i najzaslužniji za međunarodno priznanje Hrvatske.

U njihovu se društvu našla i jedna dama, "čelična lady", bivša britanska premijerka Margaret Thatcher. Ona je nakon pada Vukovara prekinula britansku šutnju te je potresla britansku vladu svojom izjavom za Hrvatsku televiziju. Uz ostalo je kazala: "Ja sam uistinu posve svjesna tragedije. O njoj sam govorila svugdje, i u ovoj zemlji i u SAD-u. Prije svega ljudima je pogrešno dano na znanje da je riječ o građanskom ratu između dviju etničkih skupina. Radi bolje informacije treba reći da je komunistička Srbija preuzela kontrolu nad vojskom i nad cijelom zemljom. Demokratske republike Hrvatska i Slovenija imaju pravo na neovisnost...

O broju poginulih trebalo bi više znati. Preko radijskih izvješća doznajem da su stotine tisuća ljudi protjerane iz svojih domova, a gradovi i naselja sravnjeni sa zemljom. Uništena je kulturna baština. Sve to pokušavam objasniti ljudima i oni su time zaprepašteni. EZ je održao mnogo sastanaka, mnoga su primirja potpisana, ali ništa što je učinjeno nije bilo djelotvorno... Vapaji hrvatskog naroda ne čuju se dovoljno..."

Istodobno su područjem bivše Jugoslavije krstarili međunarodni pregovarači lord Carrington te Cyrus Vance. Prema svjedočenju bivšega hrvatskog ministra vanjskih poslova Mate Granića, hrvatski proboj prema Vukovaru zaustavio je lord Carrington. On je, naime, nakon uspjela početka toga proboja prema Bogdanovcima i Mirkovcima nazvao predsjednika Tuđmana i tražio da se proboj zaustavi jer bi to, tvrdio je Carrington, bilo kršenje primirja, zaustavilo bi pregovore o konačnu prekidu vatre te dolazak mirovnih snaga UN-a i priznanje Hrvatske. Drugim riječima, Carrington je Hrvatsku ucijenio.

Vanceov debakl
Njihove su izjave pak u to doba bile nevjerojatno sarkastične. Tako su se često smješkali pred kamerama BBC-ja te govorili "kako se tu ništa ne događa, kako je sve mirno i nema nikakvih sukoba jer, evo, oni su tu, i nikakve se eksplozije ne čuju". Dakako da su Srbi utihnuli tek i samo u njihovoj nazočnosti. S druge strane, u danima kad je grad padao, a Međunarodni Crveni križ posredovao, Vance se dogovorio s agresorskim zapovjednicima da će svi ranjenici iz bolnice biti spašeni. A znamo kako su završili. (976)

 

26. Nakon 14 godina i desetak optuženih za mnogostruke zločine nad stanovnicima i ranjenicima iz vukovarske bolnice
JOŠ NIJEDNA PRESUDA
Zvonimir Despot

Za mnogostruke zločine koje su srpske okupacijske snage počinile na vukovarskom području sudi se mnogim osobama na različitim razinama i u više zemalja. No, s druge strane ima i onih koji su za te zločine i te kako odgovorni, a još nisu privedeni pred sud. Tako se u Haagu, među sotalim, za vukovarske zločine sudi Slobodanu Miloševiću, kojega su srbijanske vlasti uhitile 1. travnja 2001 godine i protiv kojega je suđenje u Haagu počelo 12. veljače 2002. i još traje. Milošević je za zločine u Vukovaru optužen u optužnivi koja se odnosi na Hrvatsku.
U Haagu je od veljače 2003. i četnički vojvoda Vojislav Šešelj protiv kojega suđenje još nije počelo, a u optužnici je, među ostalim, optužen i za Vukovar, i to kao poticatelj zločina, što je činio na skupovima Srpske radikalne stranke, ali i kao jedan od organizatora budući da su brojne srpske dobrovoljačke jedinice koje su ostavile krvave tragove u Vukovaru proizašle iz radikala i njihovih simpatizera.

Vukovarska trojka
U Haagu je usto 11. listopada ove godine počelo suđenje i "vukovarskoj trojci" deset godina nakon podnošenja optužnice. Riječ je o bivšim oficirima JNA Mili Mrkšići, Miroslavu Radiću i Veselinu Šljivančaninu. Mrkšić se predao 15. svibnja 2002., Radića je srbijanska policija uhitila 21. travnja te godine, a Šljivančanina 13. lipnja. Njima se, međutim, sudi isključivo za zločine koji su počinjeni nad ranjenicima vukovarske bolnice.
S njima je bio optužen i Slavko Dokmanović, koji je nakon pada Vukovara zauzeo gradonačelničko mjesto. Njega je UNTAES uhitio 27. lipnja 1997., suđenje mu je počelo 19. siječnja 1998., ali je postupak prekinut jer se 29. lipnja 1998. ubio u pritvoru. Haag je u srpnju prošle godine optužio i bivšeg čelnika pobunjenih hrvatskih Srba Gorana Hadžića, koji bi također trebao odgovarati i za Vukovar. No, on je nakon objave optužnice nestao. U Haagu još nije počelo suđenje ni protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića koji su optuženi 1. svibnja 2003. godine jednim dijelom također za Vukovar. Stanišić je bio šef srbijanske Državne služe bezbednosti (tajne policije), a Simativić zapovijednik njezine Jedinice za specijalne operacije. DB (ta služba) je organizirala i financirala niz srpskih vojnih operacija u Hrvatskoj. Oba su uhićena u Srbiji, 13. ožujka 2003. i prebačena poslije u Haag, koji ih je 9. prosinca prošle godine pustio na privremenu slobodu do početka suđenja.
U Beogradu od 9. ožujka prošle godine traje suđenje 16-orici pripadnika Teritorijalne obrane Vukovara i dobrovoljačke jedinice "Leva Supoderica" za Ovčaru koji su svi u pritvoru. Nakon više od godinu dana saslušavanja brojnih svjedoka, među kojima nekoliko preživjelih s Ovčare, očekuje se skoro izricanje presude. Iako promatrači drže da je suđenje profesionalno, zaključak je kako je optužnica manjkava jer je zaobišla bivše oficire JNA koji su čak kao svjedoci na suđenju dali dovoljno indicija da su i oni odgovorni za taj zločin. Za isti se zločin protiv još dvoje optuženih u Beogradu vode odvojeni procesi.

Suditi u odsutnosti
Međutim, među optuženima u Haagu nema tadašnjeg saveznog sekretara za narodnu obrane Veljka Kadijevića, načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića te KOS-ova šefa Aleksandra Vasiljevića iako su sva trojica navedena kao članovi udruženog zločinačkog podhvata u Miloševićevoj optužnici. Štoviše, Vasiljević se u Haagu pojavio kao svjedok optužbe protiv Miloševića!
Jedino je Županijsko državno odvjetništvo 9. ožujka prošle godine Županijskom sudu u vukovaru predalo optužnicu protiv Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Zvonka Jurjevića, Božidara Stevanovića, Živote Panića, Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića, Vojislava Šešelja i Gorana Hadžića za počinjene zločine u Vukovaru. Onima koji nisu optuženi u Haagu trebalo bi suditi u odsutnosti.
Zaključno, ni nakon 14 godina od zločina u Vukovaru još nema niti jedne presude protiv odgovornih. (2048)

 

27. Od pastira do zločinca - dio 1 (2049)

 

28. Od pastira do zločinca - dio 2 (1980)

 

29. Od pastira do zločinca - dio 3 (1977)

 

30. Dugina novinarka pad vukovara opisala je drugačije od beogradske propagande (982)

 

31. Nekad nositelj razvoja, pa grad stradalnik, Vukovar se gospodarski oporavlja

Budućnost je u luci i slobodnim zonama
Branimir Bradarić

Do 1991. grad Vukovar bio je jedan od nositelja gospodarskog razvitka cijele Hrvatske, pa i bivše države. Brojni sadržaji koje je grad imao do početka rata i danas su mnogim gradovima neostvarene želje. Samo u halama i prodavaonicama Kombinata Borovo radilo je više od 22 000 radnika. Tome treba dodati i veći broj zaposlenih u VUPIK-u, VUTEKSU-u, ali i nizu malih gospodarstava koji su Vukovar stavljali na sam vrh brojnih lista s gospodarskim pokazateljima.
U jesen 1991. godine srpskom agresijom Vukovar je samo u gospodarstvu imao izravne štete od 3,3 milijarde kuna. Nekadašnje hale prepune radnika postale su ruševine pa je grad dospio na dno svih gospodarskih pokazatelja na kojem je i danas.
Brojke najbolje govore o sadašnjim prilikama u gradu heroju. Prema podacima iz gradskog ureda za gospodarstvo, u Vukovaru su 31. ožujka ove godine bila 6952 nezaposlena građanina, 8242 umirovljenika i 3210 nezaposlenih osoba. Evidentirano je 518 obrta na gradskom području, prosječna plaća je u 2004. godini iznosila oko 2600 kuna, a BDP je u Vukovarsko-Srijemskoj županiji, iako je u samome gradu vjerovatno još niži, iznosi u prošloj godini 2070 dolara. Prema podacima iz županije, s tim BDP-om Vukovarsko-Srijemska županija bila je na samome dnu u Hrvatskoj.
- Vukovar svakako ima golem potencijal, ali on nije dovoljno iskorišten. Uz niz drugih prednosti tu je i Luka Vukovar koja bi morala biti osnova razvitka grada i ovoga dijela Hrvatske - rekao nam je Ivan Marjanović, tajnik Županijske komore Vukovar.
Ipak, unatoč svim problemima vukovarsko gospodarstvo iz godine u godinu postiže sve bolje rezultate.
- Za taj pozitivan pomak najzaslužniji su prije svega domaći ljudi. Međutim, oni dalje ne mogu sami, iscrpili su se na svaki način i sad im je potrebna pomoć. Za daljnji razvitak nužan je dolazak kapitala iz drugih dijelova Hrvatske ili inozemstva. Ipak, preduvjet je razvitka svakako privatizacija - istaknuo je I. Marjanović.
U Hrvatskoj gospodarskoj komori smatraju da će za napredak biti nužan razvitak drugih proizvoda i proizvodnji jer vukovarsko gospodarstvo više nikada neće biti isto.
Vukovar je danas specifičan po brojnim olakšicama koje se, kad je riječ o Hrvatskoj, mogu dobiti samo ovdje. Uz Zakon o obnovi Vukovara i Zakon o područjima od posebne državne skrbi, niz pogodnosti nudi i lokalna samouprava. Upravo je stoga gradonačelnik nedavno izjavio da je "Vukovar hrvatski Monte Carlo" te da se uložena sredstva najbrže vraćaju iz toga grada. Unatoč svemu gospodarstvo se presporo razvija, a gospodarstvenici sve glasnije tvrde da nisu dobili koliko im se obećavalo te traže isti tretman kakav imaju tvrtke iz drugih dijelova Hrvatske.
- Vukovar je u nezavidnom položaju, ali se pomaci osjete, doduše polako, ali mislim da će sve biti bolje. Svoj gospodarski razvitak temeljimo na slobodnim zonama, a prve ćemo rezultate uskoro osjetiti. Naime, u prosincu s radom započinje Poduzetnička zona Priljevo u kojoj je pripremljeno 18 parcela za poduzetnike, a u pripremi su i Gospodarska i Slobodna zona - rekao je vukovarski gradonačelnik Vladimir Emedi.
- Dodamo li zonama ostale prednosti poput Dunava, Luke Vukovar, cestovnih koridora, željezničkog čvorišta u Vinkovcima, ali i zemljopisni položaj i blizinu granica, jasno je da vukovarsko gospodarstvo ima svjetlu budućnost - uvjeren je Dragan Njegić, pročelnik gradskog ureda za gospodarstvo.


STANOVNIK VUKOVARA IMA VIŠE OD TRI PUTA MANJE PRIHODA NEGO PROSJEČAN HRVAT
Najsiromašniji kraj u državi
Autor Snježana Mlinarević

Kao područje pogođeno ratom, Vukovar je već godinama suočen s gubitkom osnovne proizvodne infrastrukture, a i sve su druge gospodarske i socijalne posljedice dugotrajne. Stanovništvo se sporo vraća, oslabljene su poduzetničke inicijative, uništeno povjerenje i društveni kapital u kraju poznatu po obilju i bogatstvu prije rata.

Danas su Vukovar i kraj koji mu gravitira najsiromašniji u Hrvatskoj društveni je bruto proizvod u državi po glavi stanovnika više od 7000 dolara, a u Vukovaru 2070 dolara. Dakle, stanovnik Vukovara ima više od tri puta manje prihoda nego prosječan Hrvat i po tome je bliži susjedima u Srbiji koji imaju oko 1900 dolara BDP-a po stanovniku.

Država je u proteklih osam godina uložila golema sredstva u obnovu ratom porušenih objekata, u infrastrukturu, buduće slobodne zone, a samo 20 milijuna kuna utrošeno je u gradnju hotela Lav u središtu Vukovara. Ipak sve to zbog gospodarske i socijalne ratne destrukcije nije dalo velike rezultate. Oko trećina radno sposobnog stanovništva bez posla je, gotovo dvostruko više od ionako visokog postotka nezaposlenih u Hrvatskoj. Prema podacima HGK Vukovarsko-srijemske županije, prosječna neto-plaća u županiji je 2600 kuna, a u Vukovaru radi oko 250 tvrtki.

U to se ubraja gotovo sve što aktivno radi, znači mala poduzeća, obrti i dva velika, Vupik i Borovo. Te dvije tvrtke koje su prije rata zapošljavale tisuće radnika, danas zajedno imaju samo dvije tisuće zaposlenih.

U Vukovaru i svim poduzetničkim novim sredinama država podupire malo i srednje poduzetništvo, no bez velikih poslovnih sustava nema ni njihove ekspanzije. Zato se Borovo i Vupik nastoje održati i restrukturirati. (984)

 

32. VUKOVAR DANAS
Podijeljen grad i poneko krhko prijateljstvo mladih

Petar Grubišić

"Sine moj, kako ću otići odavde, a ni grob ti nisam našla!"
I poslije punih 14 godina od pada Vukovara eho tog vriska žena u crnini iznad svake otkopane masovne grobnice odzvanja pustopoljima oko Vukovara koje kriju tajnu nestalih Vukovaraca. Grad heroj, kako Vukovaru običavaju tepati izvan njegovih granica, i njegova okolna naselja žive nekim posebnim životom što ga još opterećuju, i još zacijelo će opterećivati godinama, jecaji onih koji još ne znaju gdje su pokopani njihovi najmiliji.

Svakog se dana gradi
Čovjek koji dođe sa strane i vidi kako svakog dana jedna ruševina postane novo zdanje, rekao bi da se u Vukovar vratio normalni život kao i u sva druga mjesta koja su bila pogođena ratom. Ali, kad malo dublje uđe u priču s ljudima, koji su za vrijeme rata bili na različitim stranama, osjeti kako je razvaline u dušama onih koji su izgubili svoje najdraže nemoguće nadomjestiti bilo kakvim ovozemaljskim zadovoljstvom.
- Tako ti je to, moj prijatelju, kada na jednom mjestu žive žrtva i njezin krvnik. Ima li toga igdje osim u Vukovaru? Svaki roditelj, nakon toliko godina što traži grob svoga sina, zadovoljio bi se samo jednom malom gestom kajanja svojih sugrađana Srba, da svjedoci kažu gdje su još te masovne grobnice - priča nam čovjek s Mitnice, vukovarskog predgrađa koje je najbliže Ovčari.

"Bog" ili "ćao"
Rijetki su oni u vukovaru koji će vas u razgovoru opterećivati svojim svakodnevnim problemima - malom plaćom, nezaposlenošću i drugim što tišti građane i u drugim dijelovima Hrvatske.
Glavnom gradskom ulicom, zbog onoga što je bilo prije u ratu, prolaze bez riječi dva najbolja školska prijatelja, susjeda, radne kolege koje su prije 15 godina dijelile isti ured ili tvorničku halu. Neće se ni pogledati, a kamoli pozdraviti. Srednjoškolci, koje su podijelili u nacionalne škole, ako su zajedno u nekoj izvannastavnoj aktivnosti, možda i započnu neko krhko prijateljstvo, ali na ulici paze hoće li dobrog znanca druge nacionalnosti pozdraviti s "bog" ili "ćao". To je vukovarska svakidašnjica koju ne može promijeniti niti jedna mirna reintegracija.

Srbi se žale
- Čovjek koji nas je pokušao ubiti bombom zatvorene u kući i koji nam je prijetio da će nas poklati mirno je šetao Berkom kao da se ništa nije dogodilo - kaže Marica Mitrović iz Berka koja je sa svojim suprugom Marom bila zarobljena.
Srbi koji su za okupacije bili u Vukovaru imaju svoju priču. Uglavnom kažu da nisu ništa vidjeli niti čuli. Bili su, kaže, pozadinci. Radije će govoriti o svakidašnjici i problemima s kojima se, kažu, susreću: od gubitka posla i nemogućnosti otkupljivanja stana do šikaniranja, osobito izražena prvih godina mirne reintegracije.
Vukovar je još podijeljen grad. Od škola i vrtića do kafića u koje se zna tko i kada zalazi. (985)

 

33. Glavašević
RIJEČ NADE ŽIVI I DANAS

Nikola Sever Šeni

"... Vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijene, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj se ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi", poručio je legendarni novinar Hrvatskog radija - Radija Vukovar Siniša Glavašević u svom poslijednjem pismu što ga je poslao Hrvatskom radiju 16. studenoga 1991. godine, a koje je emitirano nekoliko dana poslije.

Uvijek u 11 sati
Dok su njegove riječi odjekivale hrvatskim eterom, Glavaševiću se u hangaru na Ovčari već bio izgubio svaki trag.
Legenda ratnog izvjetanja u sve vrijeme opsade vukovara, točno u 11 sati, iz improviziranoga studija u jednom podrumu izvještavao je o najvećoj humanitarnoj katastrofi poslije II. svetskog rata. Svako bi svoje izvješće završavao pun optimizma - "Vukovar neće pasti".

Povučeni intelektualac
U pozadini njegovih javljanja, u koja je svakodnevno ubacivao apele za pomoć, umjesto glazbenepodloge - odjekivale su granate. Glas Siniše Glavaševića u jesen 1991. godine bio je najnepobitniji dokaz da se Vukovar drži.
"Kad bismo čuli Sinišin glas, znali smo - još nismo pali", govorili su tada Vukovarci.
Izvještava je objektivno, nikada nije zaboravljao spomenuti kako je s ranjenicima, ženama, djecom i starcima koji su odbijali izaći iz opkoljena grada. Glavašević je rođen 4. studenoga 1960 u Vukovaru, bio je jedinac Cecilije i Petra kojega su na početku listopada 1991. domači četnici odveli iz obiteljske kuće i potom ubili. U Sarajevu je diplomirao komparativnu književnost, a za studija je upoznao buduću suprugu Majdu. Godine 1983. Glavašević se vratio u rodni grad u kojem je godinu dana poslije rođen njegov sin Bojan. Vukovarci ga opisuju kao povučena obiteljskog čovjeka, intelektualca zainteresirana za svoju obitelj, kulturu, književnost i za Vukovar.
Četničko nadiranje u grad Glavaševič je, teško ranjen u glavu, dočekao u vukovarskoj bolnici. Uz oružje, srpski okupatori donijeli su i popis sa 250 imena ljudi za likvidaciju. Na njemu je bilo i Sinišino ime. To nije čudno zna li se da su novinara heroja koji je tek izvještavao o srpskim razaranjima rodnoga grada beogradski mediji mjesecima prije pada Vukovara prozvali "U#####oidnim novinarom, plaćeničkim lažovom, U#####om koji je vršio zločine nad srpskim narodom".

Smrt u hangaru
Glavašević je pogubljen 20. studenoga 1991. godine u hangaru na Ovčari. Punih pet godina njegova je sudbina intrigirala svjetsku i domaću javnost. Posmrtni ostaci vukovarske legende identificirani su 1997. godine iz masovne grobnice na Ovčari. Pokopan je 14. ožujka 1997. godine u Zagrebu.
Nekoliko dana prije likvidacije svojim je urednicima na Hrvatskom radiju poslao 24 priče koje su godinu dana poslije objavljene pod nazivom "Priče iz Vukovara". (2052)

 

34. Glas smisla iz pakla besmisla
Mijo Hranilović

Siniša Glavašević bio je glas Vukovara, ali i glas svijeta. Glas života, ljubavi, mora, glas riječi, čovjeka, djeteta, svemira, neba... Glas smisla. A taj je smisao on izrekao iz besmisla.
Iz pakla goreg od Danteova pisao je svoje Priče iz Vukovara, koje je 12. studenoga 1991. telefaksom poslao Mladenu Kušecu u Zagreb, a koje je potom Matica hrvatska objavila kao knjigu. Siniša je govorio o stvarima koje ljudskom umu ne bi zapele za oko ni na mnogo svjetlijem obzorju, a ljudska ih misao ne bi mogla dokučiti ni s mnogo jasnijeg vidikovca nego što ga je on od ljeta do kasne jeseni 1991. imao u Vukovaru. Govori nam o temeljnim vrijednostima života.
I to kakvom riječju! Ima tu i Malog princa, i velikog Shakespearea, i zvjezdanog A. B. Šimića... i puno puno jedinstvenog i neponovljivog Siniše. "Odustajem od svih traženja pravde...
Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude?...
Tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško... pridružite se." Pakao ga nije spržio, mržnja ga nije proždrla. Ako je onu ploču s natpisom "Kanite se svake nade vi koji ulazite u nj" iznad ulaza u najstrašnije mjesto u svemiru objesio nadaleko poznati Firentinac Alighieri, Vukovarac ju je Siniša zauvijek skinuo nadvladavši svojom riječju, svojim djelom, cijelim svojim bićem pakao Vukovara, izišavši iz njeg i uzdignuvši sebe i sve nas iznad njega. Učinio je čudo veće i od čuda Marulove Judite. Zastajemo stoga svi, radosni što ga imamo, znajući da se njega ne da ušutkati. Ničim. (995)

 

35. Blago Zadro: Običan heroj i veliki ratnik
Autor MILAN IVKOŠIĆ

Zašto se treba sjećati Blage Zadre? Zašto ga treba slaviti? Jer, on nije veličina u onom značenju koje imamo na umu kad govorimo o veličinama iz povijesti, on je veličina iz običnog svijeta kakvog ima na tisuće, milijune. Događaji su htjeli da taj običan svijet dobije svoje ime, svoje jedinstveno utjelovljenje i simbol, svoga heroja. Ne heroja iz nakane nego heroja iz patriotske dužnosti. Blago Zadro postao je junak braneći svoju biografiju, biografiju Hrvatske.

Rođen je pretposljednje godine Drugoga svjetskog rata, 1944., u selu Donjim Mamićima kraj Gruda u Hercegovini. Deset godina poslije, 1954., roditelji sele s njim u Borovo Naselje, zapošljavaju se u velikom kombinatu "Borovu", gdje će se poslije zaposliti i Blago. Blago upoznaje buduću suprugu, kad je upravo završavala srednju ekonomsku školu u Vukovaru, kamo se bila doselila iz Bačke. Uzimaju se 1968., ona se također zapošljava u "Borovu", gdje Blago isprva radi u kartonaži, a poslije u valjaonici. Neko vijeme žive s Blaginim roditeljima, uz pomoć rodbine počinju graditi vlastitu kuću, rađaju se djeca...

Kad bi je tko tražio, mogla bi to biti tipična slika seljačko-radničke obitelji u desetljećima poslije Drugog svjetskog rata. Obiteljska tradicija, zamjena sela radničkom urbanošću, zemlje tvornicom, svakodnevni odlasci na posao, težnja za udomljenjem, rađanje djece. I to je anonimno herojsko vrijeme, anonimna herojska skrb i svakidašnja bitka za opstanak. U toj skrbi Blago je gotovo nezamjetan, nepoznat junak ne prema vani nego prema obitelji i poslu. Premda će postati veliki ratnik, osjećajući približavanje rata, ne nudi se za obranu širu od Borova Naselja.

Uostalom, nema ratničkih znanja, ima samo genijalnost zaštite svoga svakidašnjeg prostora. Juraj Njavro sjeća se kako je uoči rata, u jednom razgovoru, rukom pokazujući prema Trpinjskoj cesti, u pozadini koje su srpska sela, rekao: "Kad počne, počet će odande. To treba osigurati." Njavro se također sjeća: Bio sam nazočan sastanku kod povjerenika Vlade za Vukovar Marina Vidića Bilog, kada je sredinom kolovoza ponuđeno Blagi da svoje zapovjedništvo s Borova Naselja proširi na cijeli Vukovar. Svjestan da nema šireg teorijskog znanja, predložio je Ivicu Arbanasa koji je zapovijedao obranom do dolaska dvojice Jastreba: Mile Dedakovića i Branka Borkovića.

Pod zapovjedništvom Blage Zadre i njegova sina Roberta protuoklopna skupina "Žuti mravi" i vod "Turbo", naoružani s tri "ose", desetak "zolja" i jednim ručnim bacačem, dočekat će sredinom rujna 1991. godine 200 neprijateljskih tenkova i oklopnih transportera, a Trpinjska cesta bit će prozvana "grobljem tenkova". Blago Zadro i njegov nerazdvojni prijatelj Zvonko Mlinarić poginuli su 16. listopada 1991., pokošeni rafalom iz puškomitraljeza, pretrčavajući raskrižje Vinogradske i Kupske ulice, pred očima Blagina sina Roberta, koji će poslije u ratnom vihoru nestati u Kupresu.

Blago Zadro postao je mnogo više narodna nego državna uspomena. Velik u običnosti koja se tako teško probija u slavu, jer slava je u Hrvatskoj uglavnom samoproglašena, umišljena, isfabricirana. Hrvatsko "ja" pretvara se u "mi" u političko-medijskim tvornicama moći koje sve ljudsko relativiziraju, a sve političko apsolutiziraju. Tko nema takve moći, nema ni "značenja", koliko god vrijedio. Koliko je vrijedio Blago Zadro? Vrijedio je kao Hrvatska koja je na napad na svoju običnost uzvratila obranom te običnosti, u kakvoj je Blago bio heroj i prije rata. Radio je u valjaonici "Borova", u sumpornim parama, na poslu od kojega je, kažu, teško zamisliti teži.

Na poslu koji ni po čemu ne školuje za rat, ali koji svojom mukotrpnošću ljude obdaruje ratničkim talentom. Talentom za obranu te mukotrpnosti. Tako se sa Zadrom Hrvatska branila ne iz velike historijske geste nego iz velike potrebe, iz običnosti na čija je vrata pokucala Povijest. Zapovjednik je postao ne svojom voljom nego voljom okolnosti. Spontanošću koja nije dijelila činove nego trenutačne, nužne uloge.

Zapovijedala je i mobilizirala Domovina koju je trebalo disciplinirano slušati po nagonu za opstankom. U takvu stanju za Zadru i njegove suborce herojstvo je bilo jedini ljudski spas, makar njegova posljedica bila i smrt. Dapače, smrt takvom herojstvu daje onu čistoću koja Domovinu vječito zadužuje. Ali Zadrina legendarnost nije odjeknula Hrvatskom zato da se jedan herojski pojedinac sačuva od zaborava, nego zato što nije bio ni jedini ni izdvojen. Takvih je bilo mnogo, ili točno onoliko koliko je Hrvatska obranjena u samoorganiziranosti koja nije čekala, kojoj je obrana bila sudbina prije plana, u kojoj se taktika i strategija nisu razrađivale prije bitke nego u bitki samoj.

Zadrino ratno herojstvo upamćeno je i zato što je u njega bila ugrađena i najviša moguća ratnička moralnost. I danas su živi, i ostali su u Hrvatskoj, zarobljenici koje su bili zarobili Zadro i njegovi suborci. Ne samo što je s njima postupao kako i priliči velikom ratniku nego nije dopuštao da se puca u vozila JNA koja su na sebi imala oznaku Crvenoga križa premda se znalo da su u njima četnici. Njegovi se suborci danas sjećaju kako je njegova ratnička čestitost zadivila i neprijatelja, pa je tako general JNA Bratić na dan Zadrine pogibije zabranio granatiranje Borova kako bi se nesmetano iznijelo herojevo tijelo.

Koliko i jučerašnja i današnja Hrvatska, koja se tako gušila i guši u bitki za vlast, sliči na Zadrinu bitku za Hrvatsku? Živimo li u državi koja se ne zna uspeti do svoje veličine jer ne zna do nje sići? (Blago Zadro)

 

36. Mile Dedaković - Jastreb: Moji ratnici i ja opet bi u rat za Vukovar
Autor Davor Ivanković

Vukovarski Jastreb, kao i grad kojeg je s nekoliko tisuća prkosnih branitelja herojski branio, doživio je apsurdnu nepravdu. Umjesto zahvale, stigla je optužba o izdaji, umjesto odlikovanja, dobio je divljačke udarce od  hrvatskih agenata, umjesto nastavka vojne karijere, "kolege" su ga mučenjem napravili 80-postotnim invalidom. Mjeseci su morali proći da bi, poslije izlaska iz zatvora, prekinuo pesimističnu svakidašnjicu progonjena čovjeka.

 "Nisam više mogao po cijele dane sjediti u predvorju zagrebačkog hotela Laguna, pričajući s mladićima iste, nevesele i gorke priče, gledati kako me prate i nadziru... slušati  E, Jastrebe, nas su tukli u logorima, ali su nam to radili Srbi, a tebe uništiše naši", govori danas vrlo smireno Mile Dedaković. Godine 1992. ponovno se oženio, osnovao obitelj, preselio u Ferdinandovac, podravsko, 12 kilometara dugo i razvučeno selo tik uz granicu s Mađarskom. "Moja obitelj i ja već smo postigli EU- standarde", ponosno objašnjava Dedaković i pokazuje svoje gospodarstvo.

Nasmijan  brkonja, bivši pilot vojnih mlažnjaka, kojem su, ipak, 1995. priznali status i dali čin stožernog brigadira, sretno priča o svojoj obiteljskoj "bojni" - supruzi Tereziji, kćerima Kristini i Jeleni, punici Rozaliji. Dedakovići su vrhunski proizvođači voća. "Imamo desetak hektara voćnjaka pod jabukama, kruškama i jagodama, sagradili smo i hladnjaču, a ovogodišnjih 200 tona voća s uspjehom smo prodali i naplatili", kaže Dedaković. Za tri godine proizvodit će dvostruko više. "Devedeset posto robe prodajem Kauflandu, ostalo u Umagu i ponešto HV-u", priča Dedaković i nutka svojim dragim proizvodom  rakijom viljamovkom. Jastreb međutim ne pije. "Ne podnosim alkohol, pio sam ga samo nakon izlaska iz zatvora 1992.", objašnjava. Dedakovići su sretni jer ne žive na teret države.
"Kad se približi ovo doba godine, 18. studenoga, uhvati me uvijek isti, dvojak osjećaj... cijele godine živim s tim osjećajima, no ovo je razdoblje najvećeg nakupljena    bola. U isto sam vrijeme tužan, a opet ponosan što sam osobno sudjelovao u bitci za Vukovar"  zbori sada, uoči 14. godišnjice.

"Nisam pet godina bio u medijima, a progovorio sam stoga što sam vidio kako je prilika da moji dečki iz 204. vukovarske brigade uspiju izići iz "ilegale", a država prizna ime, ratnu zastavu i status gardijske brigade", veseli se Dedaković i objašnjava kako je, na kraju, nakon četiri kruga pregovora s njim i Borkovićem, sadašnji ministar obrane, Berislav Rončević "ispao Džek", premda je na početku "bio tvrd". "Smetalo mu je što sam vikao, al se navikao", smješka se Jastreb. A onda se, opet, uozbilji i kaže kako se do 1995. služio svakom prigodom da se probije do medija..."da sačuvam živu glavu", navodi.

Podsjeća da je godinama vodio pravnu bitku za sebe i još 50-ak vukovarskih heroja, zapovjednika jedinica, koliko ih je prošlo, uz njega i Borkovića, hrvatske vojne tamnice. Nakon pada Vukovara optuženi su za "veleizdaju", proglašeni krivcima što je Vukovar pao, i za nestanak šest milijuna DEM iz vukovarskog SDK-a. "Doznao sam poslije da je novac pokupio Arkan", kaže.
Nakon pada grada, dolazi za Jastreba i zapovjednike najteže razdoblje. "Pokušali su nas poniziti, baciti u blato mene, moje dečke i Vukovar, no hvala Bogu, bili su loši igrači", kaže sada Dedaković, začudno, bez gorčine. Ona se osjeti kada spomene da, dok je 35 dana čamio u zatvoru, ni jedan od njegovih kolega, koji su ga poznavali desetljećima, nije "podigao glas u obranu, koji bi rekao  ne, nije istina, Jastreb nije izdajica".

Jastreba je, pak spasila hrvatska javnost, ona ista koja i danas, uvijek iznova, pusti suzu kad 18. studenoga stavlja svijeće u okna za sve vukovarske žrtve. "Nepravda koju smo mi doživjeli, nije nova za revoluciju. U njoj stradaju često najodaniji", promišlja Jastreb. "Na moju sreću, na sudu sam dokazao da smo čisti i ja i Vukovar i to nam je dalo zadovoljštinu i iznova vjeru u državu", smatra.
Na pitanje, zašto je u jeku bitke napustio grad i prešao u Vinkovce, Dedaković pokazuje dokument koji mu je spasio čast, možda i glavu. Oko 10. listopada stanje u okruženu Vukovaru jako se pogoršalo. Hrvatski vojnici u okolici Vinkovaca bili su dobro opskrbljeni lakim naoružanjem, ali nedostajalo je granata za tešku artiljeriju, protuoklopnog i protuavionskog naoružanja. "Načelnik Glavnog stožera general Anton Tus 11. listopada zapovjedio je proboj prema Vukovaru, kojim bi se potisnule srpske snage s komunikacija, osigurala evakuacija ranjenika i popuna oružjem. (Jastreb i Mladi Jastreb)

 

37. Sjećanje na žrtvu: Obilježeno 14 godina od stradanja Vukovara i njegovih građana
Najdulja Kolona sjećanja
Autor BRANIMIR BRADARIĆ

Tiho, dostojanstveno i u mislima na poginule i nestale više od 15.000 građana držeći u rukama ruže i svijeće sudjelovalo je u koloni sjećanja koja je krenula iz kruga Opće bolnice Vukovar, a završila na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata. Bio je to središnji događaj ovogodišnjega obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine.
 Tim putem, istim ovim ulicama napuštala sam Vukovar u studenome 1991. godine. Bilo je strašno. Cijeli grad bio je porušen, sve lijepo što smo pamtili nestalo je gotovo preko noći. Te trenutke nikada neću zaboraviti. Nitko od nas nije znao što će biti i s nama, kamo nas vode. Sa svake strane ulice stajali su četnici naoružani do zuba i gledali nas s mržnjom. Sjećam se da je dan bio prohladan, ali sunčan  rekla nam je jedna sudionica kolone.

Pljesak 204.
Stjegonoše su sa zastavama Hrvatske, Vukovarsko-srijemske županije, Grada Vukovara, 204. vukovarske brigade i Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora poveli kolonu sjećanja. Odmah za njima u koloni sjećanja bili su članovi Koordinacije udruga stradalnika Domovinskoga rata, Grada Vukovara, branitelji, građani i brojni gosti pristigli iz cijele Hrvatske i BiH.
Najviše pozdrava dobila je 204. vukovarska brigada kojoj je napokon, poslije 14 godina, nedavno riješen status. Prvi put su na Memorijalnom groblju branitelja vijence ispred 204. brigade položili njezini zapovjednici Mile Dedaković i Branko Borković, što su prisutni nagradili pljeskom.

Svijet je gledao
Veliku odgovornost za sve što se dogodilo u Vukovaru snosi međunarodna zajednica koja je mogla i morala spriječiti zločine u gradu.
Međutim, svijet je ravnodušno gledao sve što se događalo i na određen način pomogao Miloševiću u agresiji na Hrvatsku  rekao je Vladimir Šeks, predsjednik Sabora. Među Vukovarcima bila je i počasna građanska Vukovara Jadranka Kosor, koja je još jednom istaknula žrtvu Vukovara i Vukovaraca.

U mislima s nestalima
Uvijek sam u Vukovaru s mislima o poginulima i nestalima. Vukovaru treba pomoći i pomaže mu se. Ipak, ne ide sve tempom kojim bismo željeli. U izradi su brojni projekti kako bi se osigurao ostanak i opstanak prije svega mladih u Vukovaru  rekla je Kosor.
Danas, 14. godina poslije, Vukovarci još traže 350 svojih sugrađana, od ukupno 1142 nestalih. (Obiljezavanje)

 

38. OBNOVA U sanaciju i popravak porušenog grada heroja Hrvatska je dosad uložila gotovo dvije milijarde kuna
Obećanja plaćala država
Autor PETAR GRUBIŠIĆ

Obećanja župana svih hrvatskih županija koja su prije sedam godina dana pokojnom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, koji je od njih zahtijevao da se, koliko mogu, uključe u obnovu do temelja porušenoga Vukovara, ispunjena su djelomice. Do današnjeg dana donatori su uplatili 84 milijuna kuna, a za dovršenje započetih objekata utrošeno je 215 milijuna kuna.

Proračun
Razliku – 131 milijun kuna – kazao je dr. Ljudevit Herceg, pomoćnik ministra mora, turizma, prometa i razvitka, platila je država iz svoga proračuna te tako nije bilo zastoja u obnovi vukovarskih objekata.
Neke županije, primjerice Zagrebačka i Grad Zagreb, posve su ispunile svoja obećanja. Naime, netom su sklopile donatorski ugovor, uplatile su sredstva potrebna za obnovu objekata u Vukovaru. Zagrebačka je županija sa 11 milijuna kuna financirala obnovu Crkve svetog Filipa i Jakova te franjevačkog samostana, a Grad Zagreb je uplatio 15 milijuna kuna za obnovu gimnazijske zgrade u Vukovaru. Tri milijuna kuna za obnovu poznatog vukovarskog vodotornja financirala je i Zadarska županija, ali on još nije dovršen jer ni prije rata nije bio u funkciji, a neće biti ni nakon što bude obnovljen jer će biti – simbol napaćenoga grada. Unatoč tome što je novac za njegovu obnovu stigao u Vukovar, on nije uzaludno potrošen, nego je preusmjeren u obnovu drugih objekata. A kad na red dođe obnova vodotornja, taj će se novac Zadarske županije nadoknaditi iz proračuna.
– Novac koje su uplaćivale županije slijevao se na isti račun i njime se financirala obnova objekata u Vukovaru prema prioritetima koje je odredio grad. Novac Zadarske županije upotrijebljen je za obnovu škola i vrtića, koji su imali prednost jer su nužni za normalno funkcioniranje grada i život njegovih stanovnika. Time smo omogućili Vukovarcima da na vrijeme dobiju objekte koji su prijeko potrebni u životu grada – dodaje Herceg.

Obveze
I proteklih se godina dosta pisalo o tome jesu li sve županije ispunile obveze prema Vukovaru, kojem su obećale pomoć prije sedam godina. Točan popis obećanja i uplaćena novca postoji u Ministarstvu i on se, kako su nam rekli, može vidjeti u Upravi za financiranje. No, zbog kašnjenja županija u ispunjavanju obećanog nije bilo zastoja u obnovi prioritetnih objekata – škola, sportskih dvorana, povijesnih zgrada... – jer je novac nadoknađen iz državnog proračuna. Neke županije, ističe Herceg, nisu posve ispunile svoje obveze zato što su i same bile pogođene ratnim razaranjem.
Inače, svake godine u Fond za obnovu Vukovara iz državnog proračuna slije se između 40 i 50 milijuna kuna za obnovu objekata. Od mirne reintegracije do danas samo je u obnovu stambenog fonda utrošeno milijardu i 400 milijuna kuna. Obnovljeno je 3200 stanova i 4700 obiteljskih kuća različite kategorije porušenosti. Međunarodna zajednica, koja se toliko hvalila svojim doprinosom u mirnoj reintegraciji i stvaranju suživota u Vukovaru, obnovila je oko 500 stanova, i to na samom početku dolaska hrvatske vlasti u okupirani grad. Da bi stambeni fond bio posve obnovljen, valja još sagraditi 1600 objekata. Radovi su u tijeku na 380 objekata, a za sljedećih 900 radi se projektna dokumentacija. Svi porušeni stambeni objekti trebali bi, ističe dr. Herceg, biti dovršeni tijekom 2007. godine.
Kad se sve zbroji, Hrvatska je u obnovu Vukovara do sada uložila gotovo dvije milijarde kuna. Osim stanova, u porušenom je gradu obnovljen i velik dio infrastrukture što se, kada čovjek dođe u Vukovar, na svu sreću – i vidi.

 

39. Dedakoviću i Borkoviću skulptura 'Vukovarsko svjetlo slobode'

VUKOVAR - Vukovarski gradonačelnik Tomislav Šota danas je ratnim zapovjednicima 204. brigade i obrane grada Vukovara u vrijeme srpske agresije 1991. Mili Dedakoviću Jastrebu i Branku Borkoviću Mladom Jastrebu uručio skulpturu "Vukovarsko svjetlo slobode", protokolarni dar grada Vukovara, u zahvalu za njihovu zapovjednu ulogu u obrani grada.

"Bili ste i ostali ponos Vukovara i Vukovaraca", istaknuo je gradonačelnik Šota, dodavši kako ga posebice raduje činjenica da je 204. vukovarska brigada napokon i službeno priznata kao ratna postrojba.

Zahvalivši na daru, Dedaković je najavio da će se iduće godine o 15. obljetnici osnutka 204. postrojiti. Kroz nju je, dodao je, prošlo mnogo pripadnika, od kojih je 1803 branilo Vukovar, a ostali su bili raspoređeni na druga područja u nadležnosti 204. brigade.

Po njegovim riječima u obrani je Vukovara najvažnije to što je u tijeku gotovo 90-dnevna otpora hrvatskih branitelja znatno nadmoćnijem neprijatelju Hrvatskoj omogućeno stvaranje novih ratnih postrojba i logistike. Dedaković je podsjetio kako su u obrani grada do 18. studenoga i sloma otpora poginule 573 osobe, među njima 172 civila, a ostali su hrvatski branitelji.

Naveo je kako je u srpskoj agresiji i okupaciji Vukovara stradalo više od tri tisuće hrvatskih branitelja i civila, a srpski gubitci u ljudstvu procijenjeni su na 15 tisuća poginulih vojnika iako, kako je rekao, Srbi priznaju pogibiju tek 8800 vojnika.

Na novinarski upit što se u međuvremenu dogodilo da je 204. tek sada priznata kao ratna postrojba, Borković je rekao kako se prošlih godina govorilo da se pripadnici brigade trebaju najprije međusobno dogovoriti o vlastitu statusu. "Uporno se govorilo kako se svi u Vukovaru i oko Vukovara trebaju dogovoriti, a sve ratne postrojbe, i one koje su bile u trećoj liniji i one koje nisu nikad ratovale, do danas se nisu dogovarale, već je postojao vojni sustav za njihovo priznavanje", obrazložio je Borković.

Istaknuo je kako se sve do ove godine uporno nijekalo i postojanje zapovijedi o osnivanju 204. vukovarske brigade.

"Kad je zapovijed nađena u arhivu MORH-a, kojom je i potvrđena zapovijed koju sam ja imao svih ovih godina i pokazivao je medijima, 204. je priznata tek sada zahvaljujući ministru Berislavu Rončeviću". Po njegovim riječima sada, kad joj je priznat ratni status, sredit će se dokumentacija i građa brigade te uskladiti podatci o ratnom putu brigade s dosjeima njezinih pripadnika. Kad se utvrdi stanje o pripadnosti brigadi, oni koji nisu bili njezini pripadnici, a danas se vode kao da jesu, brisat će se s popisa pripadnika 204., najavio je Borković.

Zamoljeni da komentiraju sutrašnji najavljen nedolazak u Vukovar na obilježavanje 14. obljetnice vukovarske tragedije predsjednika države i predsjednika Vlade, obojica zapovjednika obrane Vukovara iznijela su zajedničko stajalište kako smatraju da je vrhu hrvatske države svakog 18. studenoga mjesto u Vukovaru.

"Bilo bi nam jako drago da sutra među nama budu i predsjednik i premijer. Siguran sam i obećavam da više ne će biti nikakvih neugodnosti ako ih je bilo. Mesić je naš vrhovni zapovjednik, a Sanader naš premijer i legalno su izabrani i jedan i drugi i mi ćemo ih obojicu štititi kad su u pitanju pojedinci", poručio je Mile Dedaković. (Jastreb)

 

40. Većina je Srba u Vukovaru i danas uvjerena da je krivnja za rat podijeljena
Krivci neka ispaštaju, ostali ne smiju!

Htjeli to neki priznati ili ne, u Vukovaru i danas postoje hrvatski i srpski dječji vrtići, osnovne i srednje škole, udruge umirovljenika, kafići, prodavaonice... Ipak, unatoč toj bolnoj činjenici, mora se priznati da su podjele manje nego proteklih godina te da Vukovarci, ne zaboravljajući, sve rjeđe gledaju unatrag želeći sebi i svojoj djeci osigurati bolju i sretniju budućnost.

Naći osobe raspoložene za razgovor među srpskom nacionalnom manjinom, nekoliko dana prije obilježavanja Dana sjećanja, bilo je gotovo nemoguće. Na pitanje o položaju Srba u Vukovaru danas te o njihovu pogledu na događaje u gradu u jesen 1991. godine redom su nam okretali leđa. Oni rječitiji pristali su na razgovor, ali pod uvjetom da im ne objavimo ime niti ih fotografiramo.

Teško je u Vukovaru danas, ali ponajprije zato što nema posla. Svima nam je to danas, i Hrvatima i Srbima, najveći problem koji, na žalost, ne možemo, ni mi ni oni, riješiti. Mi smo naviknuli raditi jer, da nije tako, Vukovar ne bi prije rata imao sve ono što je imao rekao nam je Stevan Š. dok smo lagano šetali uz obalu Dunava. On misli da se rat morao i mogao izbjeći jer je donio samo stradanja i nesreću, ali da su nadvladale "lude i usijane glave".

Pa pogledajte danas grad! I 14 godina poslije ratne su rane vidljive, a mislim da će tako biti i za 20 godina. Bilo je to strašno vrijeme, a prije smo živjeli tako lijepo. Radili smo, ženili se, veselili, planirali budućnost i sve to zajedno. A što imamo danas razmišlja Stevan. Bio je u vojsci, kaže, ali ne zato što je to želio ili volio, nego zato što je morao, kao i većina drugih.

Pa tko je od nas običnih ljudi smio reći da neće?! Ako nećeš u rezervu, ideš u zatvor pa ti biraj. Moja je sreća i najveće zadovoljstvo to što znam što sam radio i zato mirno spavam. Svakoga mogu pogledati u oči jer znam da nikome ništa nažao nisam učinio. I danas, kao i prije rata, imam mnogo prijatelja Hrvata i time se ponosim rekao nam je Stevan. Gotovo svi Srbi s kojima smo razgovarali žalili su se da nemaju posla, a zbog toga, ističu, i žive loše.

Građani drugog reda
Ne radimo ni ja ni žena, a do rata smo oboje radili u Borovu. Završetak rata dočekao sam kod obitelji u BiH, a poslije mi se zbog toga prigovaralo s nekoliko strana. Poslije sam bio u vojsci "Krajine" u dahu je rekao Milan T. On smatra da su Srbi u Vukovaru danas građani drugoga reda te da to svi znaju, no da se odgovorni prave da ne znaju.

Malo se danas govori i piše o problemima Srba u Vukovaru. Spominje nas se najčešće u negativnome kontestu. Vjerujem da su neki moji sunarodnjaci to i zaslužili, a tu mislim prije svega na one koji su počinili ratni zločin na Ovčari. Kao Srbin kažem sada, a to sam uvijek govorio, da se stidim Ovčare i onih koji su taj zločin počinili. Ipak, nismo svi krivi i jednom bi trebalo odvojiti krivce od nevinih. Smatram da oni koji su počinili ratni zločin za to moraju platiti, ali ne samo Srbi nego i svi oni koji su to činili istaknuo je Milan.

Srbi ljuti i na SDSS
Slično razmišljaju i ostali naši sugovornici, predstavnici srpske nacionalne manjine u Vukovaru. Najveći su krivci za rat u Hrvatskoj, smatraju, Milošević i Tuđman, a JNA je pak odgovorna za rušenje grada. SDSS, kazuju, malo čini za poboljšanje položaja pripadnika srpskog naroda u Vukovaru, a od Srbije pak ne očekuju mnogo, zapravo, nikakvu zaštitu jer je stanje tamo još teže, a problema više. (Vu Srbi).

 

41. Tanja Šimić, jedna od heroina i simbola otpora hrvatskog naroda u Podunavlju 14 godina poslije zaboravljena
Tanja: Ne volim se prisjećati svega toga
Autor Branimir Bradarić

Tanja Šimić danas je jedna obična vesela djevojka koja se ničim ne izdvaja od ostalih. Ima 14 godina i odlična je učenica sedmog razreda Osnovne škole u Čakovcima, a voljela bi upisati turističko-ugostiteljsko školu u Vukovaru. “To mi je želja”, kaže. Rođena je u vukovarskoj bolnici 15. lipnja 1991. kao nedonošče.

Kao Barbika
- Prijevremeno je rođena zbog mog stresa, supruga su nekoliko dana ranije teško pretukli seoski Srbi. Kada se rodila bila je teška samo 1.080 grama i dugačka 38 centimetara. Bila je kao lutka barbika - kaže Tanjina mama Anka. Stavljena je inkubator, ali joj liječnici nisu davali mnogo šanse.

Anka je svakog dana dolazila u bolnicu, a rat se sve više zahuktavao u Podunavlju. Poslije susreta 18. kolovoza nije ni slutila da će proći mjeseci prije nego će svoju kćer ponovno vidjeti. Selo je u međuvremenu potpuno blokirano. Morali su iz sela, kako im je rečeno, “na par dana”, a potrajalo je sedam godina.

- Bez ičega su me, zajedno sa sinom, prebacili do Delnica. Tanja je ostala u bolnici, a suprug je bio na bojišnici, za njega također nisam znala ništa. Bili su to strašni dani prepuni suza, patnje, strahova... Bila sam na rubu živčanog sloma - prisjeća se Anka. Vukovar je nemilosrdno rušen i Anka u dva navrat uspijeva saznati da je Tanja živa i da napreduje. Pad Vukovara Anka je sa sinom dočekala u Orešju kod Zagreba.

Otpusno pismo
- Tada mi u svom tom bolu i patnji jedna susjeda prenijela da je na TV vidjela moju Tanju koju su nosile dvije časne sestre. Otišla sam u Klub Vukovaraca, nigdje je na popisu nije bilo, bila sam sigurna da je u onome kaosu i metežu zaboravljena - kaže Anka. Tada sjedeći i tugujući sasvim slučajno preko TV-a je saznala da je Tanja ipak živa i da je u Zagrebu.

- Gost u studiju je govorio kako ga srećom ispuni pogled na malu Vukovarku Tanju Šimić, koja je uvijek nasmijana. Odjurila sam do bolnice u Klaićevoj, gdje je Tanja ležala jer je imala upalu pluća. Nitko nije bio sretniji od mene jer sam je konačno poslije tri mjeseca pronašla - rekla nam je Anka.

- Neposredno pred izlazak iz bolnice dolazi do nekih nejasnoća i nagovještaja da će Tanju, pošto smo mi prognanici i nemamo sredstava, oduzeti i smjestiti je u dom. Imam osjećaj da je ona bila namijenjena nekome. Spasilo je moje otpusno pismo iz vukovarske bolnice. (Tanja Simic)

 

42. VUKOVARSKE PRIČE
Pod granatama rođeno 16 beba
Autor Duško Tadić

U ratnom paklu Vukovara prije 14 godina postojalo je mjesto u gradu gdje je humanost, požrtvovanost i herojstvo nadvisivalo sve posljedice ratnih strahota, gdje su se spašavali životi, gdje se rađao novi život. Kako nam je ispričala Terezija Biškup, časna sestra Damira, u vukovarskom rodilištu tijekom opsade grada rođeno je šesnaest beba!

Devet majki sa svojim bebama napustilo je bolnicu i Vukovar dok se još moglo, a sedam beba je ostalo u bolnici do samoga kraja. I sve su preživjele, čak i tri bebe koje su rođene prerano i koje su zbog dužeg ostanka u bolnici bez majki dočekale opsadu i pad grada.

U vukovarskom rodilištu sestra Damira je radila još od 1966. godine:
- U kolovozu je rodilište premješteno u podrumske prostorije jer su gornji katovi bili opasni zbog granatiranja i snajpera - prisjeća se časna Damira. - Rodilište je vodila ginekologinja doktorica Gordana Žužić, a glavna sestra je bila Katarina Brašulj - sestra Mirka.

Naše su nam gardistice iz ljekarni donijele svu dječju hranu koju su našle, bilo je tu i kašica i mlijeka u prahu. Najveći problem bili su struja i voda. Bilo je dobro kad je radio agregat, na malom rešou smo prokuhali vodu koju smo dobivale samo pet litara za cijelo rodilište. To je moralo biti dovoljno za sve, i za čaj i za hranu i za prokuhati bočice i dudice, za prebrisati djecu.

Spas u Đakovu
Sestra Damira se prisjeća kako su previjali djecu u pelene koje su prali, no neka su dječica dobila ojedine. A tada su stigle spasonosne Pampers pelene, “samo što su bile velike, za puno veću djecu. Ali bilo nam je važno samo to da su u čistom i suhom. Unatoč tome, bebe su stalno plakale.”

I došao je 17. studenoga, dan kada su srpske jedinice ušle u bolnicu. Svi koji su izbjegli transport za Ovčaru ili za srpske logore, ostali su u bolnici čekajući organizirani prijevoz za Hrvatsku. No, toga dana svi autobusi su vozili samo za Srbiju i tek sutradan, 19. studenoga, pet je autobusa krenulo prema Hrvatskoj. No, i taj put je vodio preko Srbije.

- Govorili su da ne znaju što će s nama jer nas Hrvatska neće. Tako smo stigli u Sremsku Mitrovicu, gdje smo noćili u autobusu. Sestra Mirka i ja smo cijelo vrijeme na rukama nosili malu Tanju Šimić, koju nismo imali čime nahraniti niti u što presvući.

Jedan mi je slastičar za malu donio prezaslađeni čaj od kojeg je dijete dobilo proljev, a mi smo za večeru dobili po jedan sendvič. Drugo jutro krenuli smo preko Bosne i kod Bijeljine se ukrcali u autobuse kojima smo stigli u Đakovo. Tamo su svu dječicu odmah cijepili protiv tuberkuloze, presvukli nas sve u čisto. Malu Tanju predali smo u Dječjoj bolnici u Klaićevoj, gdje su se začudili kao je mala u dobrom stanju - kaže sestra Damira.

Zaslužena mirovina
Sestre Damira i Mirka još su četiri godine radile kao medicinske sestre u Klinici za traumatologiju u Zagrebu, nakon čega su otišle u zasluženu mirovinu. (Vukovar-studeni-1991)

 

43. NAGLASAK
Svjetlost vječna
Autor Davor Ivanković

Božić, Uskrs, Svi sveti i najmlađi među njima, Dan sjećanja na Vukovar, četiri su datuma kada Hrvati dojmljivo pokazuju kakav su uistinu narod, od kakve su građe sazdani. Tradicijski su to datumi, zapisani u genima i razlikuju se od ostalih važnih po tome što su nastali iz naroda, ne na zapovijed, često unatoč državama. Države vole nametati, narod pak spontano prigrljuje željeno.

U dostojanstvu tih spomena prožima se radost i tuga, svjetlost i tama, život i smrt. Paljenje svijeća duž sviju vukovarskih ulica, širom Hrvatske te treptaj svijeća u oknima milijuna Hrvata u domovini i svugdje gdje ih ima govori da je ovo dobar, ponosan, prkosan i optimističan narod.Svijeće jesu spomen na poginule i žrtve, ali su kod Hrvata i simbol pobjede života nad smrti. Stoga su prve svijeće osvanule baš 18. studenoga 1991., odmah nakon što je počinjen genocid nad Hrvatima Vukovara i Škabrnje, najpoznatijeg hrvatskog grada i sela, simbola pravednosti Domovinskog rata.

Stoga će one gorjeti iznova. Svijeće gore i radi nas, no i radi vlasti i političara koji se, samo na te datume ne usuđuju biti političari, dominirati i nametati se. Da ni oni nisu zaboravili Vukovar, mogu potvrditi brigom i obnovom u preostalim danima. Poruka svijeća i svjetla, tiha i dostojanstvena, zapravo je gromka, a svodi se na jednu jednostavnu i jaku zapamtite Vukovar. Budimo uvjereni da narod neće zaboraviti ovu poruku, datum, kao što nikome nije uspjelo iz Hrvata istjerati Rođenje, Uskrsnuće i Sjećanje. I, kao što to rade i drugi narodi koji drže do pravednosti žrtava, nećemo, dakako, zaboraviti ni genocid, a ni krivce. (D. Ivankovic)